Naši studenti – naši najbolji promotori!

Mreža mladih medžlisa Bihać organizovala je literarni konkurs pod nazivom „Kad vjera govori i priroda sluša“. Pravo učešća na konkursu imali su učenici srednjih škola i studenti na području Bihaća.

Prvo mjesto osvojio je student treće godine Islamskog pedagoškog fakulteta, Irfan Brakić.

Čestitamo Irfanu i želimo mu da nastavi ostvarivati uspjehe na svim poljima.

U nastavku pročitajte pobjednički literarni rad:

 

KADA VJERA GOVORI I PRIRODA SLUŠA

 

Hrlim ka nebu

da grlim dašak svijeta,

ne bil' u ruke moje stao makar ružin pupoljak

kojeg On u najljepšoj boji stvara.

 

Čeznem da vidim prostranstvo bujno

kleknem kao musafir na čistoj zemlji,

u dlanove smjestim dovu osebujno,

tako plaho, k'o mrva sitno, ali čujno.

 

Kako bi jutarnje sunce smjenilo tamu,

ili osušilo rosu sa travke male,

da nije On, Vječni, dao blagodati

šta bi iskrene duše kao dokaz poimale.

 

Kako bi mjesec uronuo u blistavi roj zvijezda

da Gospodar ne stvori kosmos beskrajni

tako čaran, besprijekorni.

Nedokučiv, da um shvati,

jer bez Njegove dozvole i mjesečina mračnom putu

bi prestala sjati.

 

I behar sa grane bi bio snužden,

da ga proljeće svojim ruhom ne miri,

I plavetnilo ogromnog neba,

kako Uzvišeni uspostavi da tako treba.

 

Možda bi žubor vode sa visoke stijene

nijemo utihnuo,

a insan bi tobože smatrao da bi sretan bio.

 

Kad bi zašutio zvuk jutarnjeg buđenja,

gledao bi svojim očima prirodu,

sa dahom i bez čuđenja.

 

More bi izlilo valove svoje

želeći da pređe visoki brijeg,

možda bi i sunce htjelo da otopi planini

najveći snijeg,

ali Njegove riječi: „Budi i ono biva“

i listu sa grane odrediše njegov let.

 

Ptici maloj gnijezdo bi bilo i dom i grob,

da On ne dade znanje,

pa širi krila i gubi se u prostranstvima stranim

želeći da dokuči sve,

hitro i pokretima blagim.

 

Zar bi vjetar milovao lice tvoje

bez milosti i naredbe Njegove.

 

Pa sve u savršenom skladu On stvori

da i sićušni mrav u dalekoj gori,

zapovijedi Njegove sluša,

kao čista mu'minska duša.

 

Pokorno Mu sve u zelenilu tom,

i zatiša se kao pred večer,

onda kad vjera govori o prirodi, dunjaluku i stvaranju svom',

o prolaznom staništu, mom i tvom.

 

Priroda šuti, sluša

a svakim novim buđenjem i priča.

Govori o dokazima svim,

a čovjek i dalje gleda očima zlim,

i putuje, kao stranac.

 

Baš zato priroda pokorno sluša, dok vjera zbori,

a čovjek vazda o onom što ga se ne tiče,

k'o da ne zna, da će negdje tu u prirodi, pod čistom zemljom

biti kraj njegove priče.

 

Irfan Brakić,

Islamski pedagoški fakultet u Bihaću, III godina